Izvorni znanstveni članak

Dunja Pavličević-Franić

Sažetak

Pri institucionalnome učenju materinskoga jezika, koji u ranoj fazi usvajanja jezika služi i kao komunikacijska osnovica sporazumijevanja, ali i kao preduvjet razvoja ne samo jezičnih nego i psihosocijalnih sposobnosti, od sudionika obrazovnoga procesa očekuje se razvoj komunikacijske stručnosti na razini funkcionalne primjene (komunikacijska kompetencija ili jezično znanje), ali i lingvističko znanje na razini gramatičke normativnosti (lingvistička kompetencija ili znanje o jeziku).
U ovome se radu, stoga, na osnovi teorijskih promišljanja i proučavanja ranojezičnoga diskursa, nastoji odgovoriti na važno lingvističko, lingvodidaktičko i psiholingvističko pitanje - je li svrhovitije učenje hrvatskoga standardnoga jezika temeljiti na razvijanju lingvističke kompetencije ili, pak, veću pozornost posvetiti komunikacijsko-funkcionalnomu pristupu? Odnosno, hoćemo li u ranojezičnome diskursu afirmirati učenje tzv. deklarativnoga gramatičkoga znanja ili ćemo ponajprije razvijati metajezične i metakognitivne sposobnosti koje uključuju kondicionalno znanje i potiču opće komunikacijske sposobnosti?

Ključne riječi

lingvistička kompetencija, komunikacijska kompetencija, učenje jezika, usvajanje jezika, hrvatski jezik