Pregledni rad

Marija Turk; Filozofski fakultet u Rijeci

Maja Opašić; Filozofski fakultet u Rijeci

Sažetak

Hrvatski je jezik sukladno svojim snagama živio u duhovnim kretanjima koja su ga okruživala i živo se uključivao u europske kulturne i civilizacijske tokove. U prilogu se daje sintetski prikaz hrvatskih jezičnih dodira s drugim kulturnim, civilizacijskim i jezičnim krugovima. Iz tih je dodira izraslo evidentno (posuđenice) i latentno (prevedenice) posuđivanje i neprekidno zamjetan jezični purizam. Puristička se djelatnost osobito očituje u procesu standardizacije jezika, stoga se umjereni purizam smatra univerzalnom značajkom standardnih jezika. Hrvatski je purizam u suglasju sa sličnim nastojanjima u europskim jezicima: bavi se istim pitanjima, ima jednake kriterije i neprekidno traje s različitim intenzitetom. U jezicima s izrazitijom purističkom tendencijom izravno jezič no leksičko posuđivanje uzmiče pred kalkiranjem. Hrvatski je jezik oblikovao aktivni odnos prema stranojezičnim činjenicama. To je skrb za jezičnu pravilnost koja ne prihvaća svaku stranu riječ pasivno, proizvoljno i bez prosudbe, ali je prihvaća ako mu je potrebna i pri tom je usklađuje sa svojim jezičnim zakonitostima. Hrvatski se purizam očituje ne samo u otporu prema pasivnom preuzimanju stranih riječi, već prije svega u njegovu poticajnu djelovanju da se pokrenu vlastite mogućnosti u stvaranju izraza za izvanjezične inovacije: on je nuždan uvjet za stvaranje prevedenica u najširem smislu toga naziva. Puristička djelatnost koja za cilj odabire prevedenice kao prikladnija jezična rješenja od posuđenica također je podložna kritičkom preispitivanju. U hrvatskome je jeziku u normativnoj ocjeni posuđenica i prevedenica bilo zastranjivanja, i to u rasponu od potpunog proskribiranja ili jednih ili drugih, do nekritičnog prihvaćanja i jednih i drugih. Glavnina standardološke prakse priklanja se umjerenom stavu. Kao što je cjelokupna povijest hrvatskoga standardnoga jezika obilježena nastojanjem da se u prihvaćanju stranojezičnih činjenica poštuje načelo reda i funkcionalnosti, tako su i danas aktualna normativna pitanja posuđenica i prevedenica. Imajući u vidu leksičko raslojavanje i polifunkcionalni karakter standardnoga jezika u procjeni posuđenica i prevedenica, potreban je diferenciran pristup: jedan sinonimski parnjak u neutralnoj, drugi u obilježenoj ulozi. Pristupa li se jezičnim činjenicama funkcionalno, u prvi će plan doći pozitivne strane purizma i neće biti mjesta negativnim konotacijama koje se obično stavljaju u prvi plan pa se jezični purizam smatra nepoželjnom pojavom. Purizam kao opiranje neosjetljivosti za stilističko raslojavanje sinonim je za jezičnu kulturu. Zahvaljujući njemu, hrvatski se jezik leksički obogatio, posuđenice prilagodio fonološki, morfološki i semantički, a u prevedenicama očuvao izraznu samosvojnost i uključio u širu jezičnu konvergenciju.

Ključne riječi 

jezično posuđivanje; jezični purizam; hrvatski jezik