Izvorni znanstveni članak

Ekrem Čaušević; Filozofski fakultet, Zagreb

Sažetak

U nastavku rada o nominalizaciji u turskome jeziku govori se o nominalizatorima -mAk, -mA, -mA+sI, -(y)Ià, -dIk+PS i -(y)AcAk+PS, te njihovu značenju i funkcijama u ustroju temeljne rečenice. Autor je nastojao predočiti i njhove semantičke ekvivalente u hrvatskome jeziku. Posebna pozornost posvećena je odnosu strukture i semantike na primjeru nominaliziranih rečenica. Tu se, prije svega, misli na padež njihova subjekta. Ako je subjekt u prednjemu polju ishodišne rečenice (tema), nakon preoblike nominalizacije mora biti u genitivu jer je poznat i određen. Ukoliko je pak u stražnjemu polju (ispred predikata, rema), tad može biti i u apsolutnome padežu i u genitivu, a kriterij izbora jednoga ili drugog padeža utemeljen je na opoziciji neodređenost (apsolutni padež): određenost / konkretnost (genitiv). Drugi slučaj (apsolutni padež ispred nominaliziranoga predikata) pretpostavlja kontekstualnu uključenost temeljne rečenice. Pored strukturnoga i semantičkog uvodim treći kriterij koji određuje hoće li subjekt nominalizirane rečenice biti u apsolutnome padežu ili genitivu. Promatramo li problem iz perspektive strukturnih mogućnosti kojima turski jezik raspolaže, taj se kriterij nameće kao pragmalingvistički. Naime, analizom odabranih primjera potvrđuje se da je genitiv subjekta obvezatan za preoblikovanu imensku rečenicu čiji je predikat pomoćni glagol imek ,,biti", a apsolutni padež za subjekt preoblikovane imenske rečenice čiji je predikat var ,,ima, nalazi se, postoji, egzistira", odnosno njegov negativni oblik yok.