Izvorni znanstveni članak

Mate Kapović

Sažetak

U članku je riječ o glavnim problemima starogrčke dijalektologije u svezi s mikenskim grčkim za koji se ovdje tvrdi da je najbliži arkadijsko-ciparskomu dijalektu. Arkadijsko-ciparski s jonsko-atičkim čini južnogrčki koji se odlikuje svojom inovativnošću (nasuprot konzervativnomu Sjeveru) i znatnim brojem zajedničkih izoglosa i karakteristika od kojih su najvažnije njihove zajedničke inovacije. Unatoč razmjernoj homogenosti južnogrčkoga, bilo je i starih razlika, no prave su dijalekatne razlike između jonsko-atičkoga i arkadijsko-ciparskoga nastale istom u postmikensko doba. Mikenski je, premda administrativni jezik kojemu se ne može točno odrediti žive jezične podloge, imao osobitostî koje ga izdvajaju od ostalih južnogrčkih dijalekata - novo z, disimilaciju labiovelara i odraz slogotvornih sonanata. Pobija se teza genetske srodnosti mikenskoga s eolskim iako je njihovih dodira već u najranije doba sigurno bilo. Dosta južnogrčkih osobina ima u lezbijskom na koji je jako utjecao jonski. Eolski je najsumnjivija skupina u grčkoj dijalektologiji s obzirom na niz ranih razlika i zapravo služi kao »koš za smeće« za sve grčke dijalekte koji nisu arkadijsko-ciparski, jonsko-atički ili sjeverozapadni/dorski. Što se sjevernogrčkoga tiče, dorski su i sjeverozapadni dijalekat usko povezani, a vjerojatno su srodni i s eolskim.

Ključne riječi

mikensko narječje, starogrčki jezik, dijalektologija