Izvorni znanstveni članak
Ivan Ivas
Sažetak
Strano ime - ime neke osobe, mjesta ili ustanove spomenuto u kontekstu drugoga jezika - identificira tu osobu (mjesto, ustanovu), ali i označuje pripadnost imenovanog drugoj društvenoj (etničkoj) skupini, upravo s obilježjima jezika kojim se ta skupina služi i označuje. Zbog različitog vremena ulaženja stranog imena u jezik, različite učestalosti imena u govoru te različitog stupnja poznatosti jezika iz kojih strana imena dolaze stupanj usvojenosti stranih imena veoma je različit. Taj problem, dakako, imaju svi jezici, a on postaje naročito osjetljiv u svijetu povezanijem nego ikad prije masovnim elektroničkim medijima, koji omogučuju da se uoče otkloni u izgovaranju jednog imena u različitim jezicima od njegova izvornog oblika. Pored lingvističkog, sociolingvističkog i psiholingvističkog, problem stranog imena ima i etički aspekt. U radu se upravo naglašava potreba pravednosti u odnosu prema imenima raznih jezika te se upozorava na mogućnost da se izvedba stranog imena promatra kao ideologem (govorni pokazatelj svjetonazora). Primjerima izgovora stranih imena kod profesionalnih govornika (novinara i spikera na elektroničkim masovnim medijima) ilustrira se stanje tog dijela hrvatskoga standardnog izgovora. Razmotrene su različite preporuke za rješavanje tog problema i mogućnost da se ustanovi konvencija i način njezina promicanja, kako bi se nedosljednosti, koje se čine neizbježnima, barem ublažile.
Ključne riječi
strana imena, ortoepija, izgovor, ideologemi, transdikcija, profesionalni govornici, hrvatski jezik